turimtikitu

21.05.2013., utorak

Igra...

Igre...
Jutros sam se probudila zaigrana. Igram se. Radujem se životu. Pjevam kao maturantica iz 68.-e „Gaudeamus igitur“...
Kerum & njegovi tekliči; Mucalo, Šundov te Mladen Grdović bi to otpjevali s rukom na desnom uhu i dlanom na takuinu u džepu.
Građani Splita su se uspravili. Stali su na obje noge. Izabrali su od goreg, manje loše. Evolucija teče. Grad je dobio šefa „Pazara“ i danonoćne policijske čuvare kipa prvog hrvatskog predsjednika.
Oboreni pogled ka tlu brončanog kipa dr. Tuđmana kao da izbjegava sučeljavanje sa hrvatskom zbiljom. Idućeg petka bit će javno na Marjanu stavljen križ na vladavinu „prvog pršuta“ Splita, Željka Keruma.
Dobijena je bitka sa primitivizmom, primitivcima, ali ne i rat.
Split ipak nije izgubljeni grad. Nisu svi mladi i obrazovani otišli u Zagreb, na Zapad, na kruzere ili u misionare po Africi, među karmeličanke u Španjolsku...
Ima pameti ovaj Grad. Malo više nego do sada. „Pametan grad“.
Marijana Puljak i troje u pratnji vratili su nadu Splitu da civilizacijski iskorak dolaskom Dioklecijana iz Salone nije zadnje što se lijepo dogodilo gradu.
Ja vjerujem u ljude. Vjerujem u znanje. Vjerujem u poštenje sve dok se ne dokaže suprotno. Vjerujem da će mediji konačno shvatiti kako na ovim prostorima žive razumni ljudi. Da je „šega“, zabava, rezervirana za neke druge prostore i uvjete, teatar, kino, a ne ulicu...Vjerujem da će i Crkva shvatiti kako „stoka sitnog zuba“ ne stanuje u gradskim prostorima. Čobanima nije mjesto na Rivi. Ni Ustašluku...
Veslaj grade. Pametno poput Igora Boraske. „ Za se*“...
I ako što ostane za nas. Građane Splita...

Vrijeme, vreme, vrime je za reći: No pasaran!

- 12:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.05.2013., petak

U tunelu...

.

U tunelu...
Jutros sam se probudila usred mraka. U tunelu hrvatske zbilje. U tunelu iznad Cetine s pogledom na otoke s druge strane. U tunelu iz kojeg se izlazi u ništa & nigdje. Ex vlast koja je u godinama svoje vladavine tri puta slavila početak radova na Pelješkom mostu koji je trebao spojiti poluotok i kopno probudila me je s novom idejom izgradnje tunela do otoka. Genijalno...
Tuneli koji lebde iznad morskog mulja ispod mora obojenog u crveno, ruzinavog, novi su adut ljudi željnih vlasti. Dok god u ovoj zemlji bude pršuta od mađarskih polutki bit će i glava na čije će čelo umjesto šamara sjesti masna feta, a ovakva ideja će probuditi nadu u bolje sutra. Malo sutra.
Teško je probuditi se u tunelu i naći sjajnu zvijezdu vodilju. Teško je naći izlaz. Izlaz u moru problema...
Možda je spas u glasačkoj kutiji...

.
Vrijeme, vreme, vrime je za stvar uzeti u svoje ruke.

- 14:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.05.2013., ponedjeljak

Štakori...

.

Štakori...

.

Jutros sam se probudila s pršutom na stolu. Jučer, Kerum s pršutom na čelu. Davne 41. TITO na čelu kolone partizana. U načelu svako je budan u svom vremenu. S pršutom ili bez.
Što je više kleveta i laži, izlazak na Izbore 2013. nam je draži.
Jok. Čisti fol.
Razvoj demokracije u RH u zadnjih dvadesetak godina doveo me je do spoznaje kako je svaki izbor političara, loš izbor.
Demokracija u Hrvata je po meni drugo ime za „prevaru“. Date glas jednom izbornom obećanju, jednom ili više kandidata, a on vas iznevjeri već na prvoj sjednici izabranih. Prikloni se drugom mišljenju, drugoj opciji koju ste htjeli zaobići i kazniti na izborima.
Na koncu, ostaje vam ili sami se upustiti u politiku ili definitivno dizanje ruku od nje.
Dobro, nekada je dovoljna i jedna ruka kojom ćete pokazati do koje visine raste kukuruz u Hrvata ili će svi saznati gdje vam je srce. Naj ti je držati ruku na lajbeku, takuinu, novčaniku ili na mobu, tabletu i pozivu 112...
Nikako, držati olovku u ruci na izbornom lističu.

Vrijeme, vreme, vrime je je za pršut na Zapadnoj obali. Štakori će biti zadovoljni.

- 11:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.05.2013., petak

Inat...

.

Inat...

Jutros sam se probudila baš nekako iz inata. Nešto poput „Inat kuće“ u Sarajevu. Inat je opasna rabota. Obično se nikada ne završi dobro. Što se tiče spomenute kuće ona je više izuzetak nego pravilo. Tamo se ako ništa, dobro jede. Baš dobro.
Inat trenutačnog premijera Milanovića ne razumijem. Zainatio se kako bi pogubio članstvo te rastjerao glasače, svoje biračko tijelo. Ljuti se, bahati se, razmeće izjavama...Inati se.
Iz inata je Jakovčića otjerao. Iz inata smjenjuje Čačićeve ljude u javnim poduzećima. Uništio je HSS, HSLS, sada pokušava isto sa IDS-om, HNS-om, umirovljenicima...
Iz inata udara po Bandiću s lakom artiljerijom, u Splitu s „manistrom“, u Zadru s nekim koji niti smrdi niti miriše kako se na plakatima vidi. Bogu plakati.
Za koga radi, to samo HDZ zna. ZNA SE!
Ako misli da smo spremni za crno – bijelu opciju o kojoj piše Sanja Modrić, onda se vara. Proći će još dosta Izbora da bi ovom zemljom harale samo dvije strane – stranke, SDP & HDZ.
Još ima nade za one treće, samo ako nisu intelektualci i ne zovu se; Dragan Markovina.
Takvi kao ON plaše se preći na pješačkom prelazu jer znaju da je auto jači. On jednostavno čeka da saobraćaj utihne.
Plaši se Keruma u fijakeru...
Inat je hebena stvar...

Vrijeme, vreme, vrime je za let iznad kukavičjeg gnijezda, za Jack Nicholson-a & Chuck-Norris-a.

- 12:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.05.2013., utorak

Gardelini...

.

Gardelini...
Jutros sam se probudila slobodna ka tica. Za one gardeline koji su svoje stanište zamjenili sa prostorom „Kauflanda“ baš i nisam sigurna. Grmovi i livade su odavno sravnjeni i zamjenjeni prodajnim centrom, ali tiči nisu uklonjeni. Ostali su svoji na svom. Istina sada u zatvorenom prostoru. Lete od zida do zida od grede do grede od police do police. Besplatnim cvrkutom i naizgled nekontroliranim letom uveseljavaju kupce u Centru i istovremeno ih upozoravaju kako je stanište važno. Za razliku od njih kupci znaju gdje je IZLAZ. Na blagajni...
Na žalost, danas dok Split slavi Sv.Dujma zaštitnika grada običan čovjek ne vidi izlaz iz sulude atmosfere koja vlada gradom njegovim staništem. Nekada „nepokoreni grad“ danas pada pod teretom križeva, malih i velikih, kamenih gromada, bračkih kockica, Botterijevih vitraža, desničara, ruralnih tipova, lokalnog Šerifa, crkvenog obruča od 20-tak novoizgrađenih objekata raspoređenih na svakom kantunu kotareva tik do škola...
Intelektualna elita ako i postoji kratko se zdržava na ulicama grada. Vrlo brzo završi u kolektoru, na sudu, u pritvoru ili na putu za Zagreb. Ako bi netko i pokušao otvoriti ponistre kako bi ušao svjež zrak učinio bi nepopravljivu štetu. Gardelini bi nestali i lišili nas pjesme i čarobnog leta.
Jato, sasvim drugih „ptica pjevača“ kandidata na predstojećim Izborima za prvog čovjeka Grada u isto vrijeme je raširilo krila. Teško se sakriti od njihove otužne pjesme, kruženja i olakšavanja tokom njega.
Sretan je onaj koga takvi gardelini ne stignu označiti svojim teretom.

Vrijeme, vreme, vrime je ptica pjevačica. Gardeline moj...

- 09:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.05.2013., srijeda

Neopišljivo...

.

Neopišljivo...
Jutros sam se probudila rano. Uranak. U neka davna vremena gradom bi prošla limena glazba s budnicom. Slavio se 1. Maj. Praznik rada. I svi su radili. Nisu samo oni koji to nisu htjeli.
Danas 1. Svibnja, narod svira nježniku. Popovi kite jedni druge. U slobodno vrijeme mlate gradske vječnike. Zovu na prosvjede. Ovi s Markova trga, prave se da kurcu ništa ne vide i ne razumiju. Kao da su već u Europi. Ubi ih latinski;
- Veni, vidi, u džep stavih.
Mariju je ubio nevjenčani partner Salih. Salih je puk“o. Pukli su mnogi. Prasak tamo. Prasak vamo. Vrijeme velikog praska nije isključeno. A, kad će, to ZNA SE ni Karamarko, ne zna...
U zemlji prekrivenoj križevima, niču novi. Od sve po osam pa do deset u pola. Tonu, dvije teški. Niču Tuđmani. Zemlja stenje pod teretom prošlosti. Pod teretom križa i propale politike.
Ali, tkoga to zanima? Sutra je novi dan. Prekosutra 3maj. Ćirilicom Zmaj. Zmaj potkresanih krila. Riječki škver bez novogradnji. Splitski također...
Nek nam živi, živi ne/rad!

Vrijeme, vreme, vrime je teško za opisati. Neopišljivo...

- 22:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.04.2013., ponedjeljak

Generacijo...

.

Generacijo...
Jutros sam se probudila s viješću koja donosi tugu i suze u očima:
„MILJENKO BEK JE PREMINUO..... :-(((((((((((((((- javlja na Face-u kolegica Dragana iz daleke Nizozemske. Javili joj iz Sarajeva.
Preminuo je kolega, školski drug, generacija, susjed, dobar prijatelj, dobar otac dvije kćeri...
Proslava 45. godina mature krajem lipnja neće biti onakva kakvu smo dogovarali prije petnaest dana. U ovih zadnjih pet godina društvo se smanjilo za; Dražena, Namika, Nečka i evo sada Miljenka, Beka, Bambija, Fifija...
Gledam u zidne novine „Leo News“od 10.11.93. , 584 –tog ratnog dana i isto toliko dana opsade Sarajeva. Bilo je to prisjećanje na tek prispjelo pismo Baki i Tati Miljenku od starije kćeri iz daleke Norveške, iz dalekog mjesta Sundalsora.
„Dobro jutro Sundalsora,
Onako visok, tanak i nepokretan ( Miljenko ) na uglu, malo se razlikovao od saobraćajnog znaka. Oba kao iz nekog drugog vremena. On sam i neprimjetan. Ovaj drugi oštećen i nikomu potreban. Odavno svi „znakovi“ imaju jedan smjer, smjer ka obitelji. Sretni i u ovim teškim momentima nalaze uporište i snagu za borbu u obitelji koja je tu uz njih. Drugi, poput visokog i tankog, zure u daljine. Samo na poznati glas reagiraju;- Vozdra! – Kakve su vijesti?.- Dobre!- Nisu više u Zagrebu. Sad su u Sundalsora. To Ti je 100 km od Šikseterera. –I, gdje je to? – Pa 200 km od Trondhaima, 300 km od Osla. Djeca uče. Idu u ribolov. Samo da je i Tata tu. Grad od 10.000 stanovnika. Čuli smo se. I pismo je stiglo. – Draga Bako, ovdje mi je lijepo, ali mi je bilo bolje u Sarajevu. Jedva čekam da budemo zajedno. Da si Ti s nama išli bi svaki dan u šetnju i vozili bicikl. A, Tata bi lovio ribu. Ovdje sve čike love ribu. I mi je ponekad dobijemo i Mama napravi ručak. Ovaj grad je lijep i ima u njemu puno lijepih stvari za kupiti. Ali mi nemamo para. Samo gledamo. Ti bi u tome uživala I Tata bi. I jako mi je žao što nisi s nama. Čuvaj se od rata, pa da opet budemo zajedno. Za kraj šaljem vam na norveškom nekoliko riječi:- Jaj heter...Ja se zovem... Jaj or fra Bosnie. Ja sam iz Bosne.- Ha de bra! Doviđenja! I šaljem vam puno poljubaca, Tvoja Jedina!
Budućnost? Kakva može da bude?!
Nego, jel idemo u Sundalsora?- Ako preživimo, idemo u Norvešku, na naftnu platformu. “
Vrijeme, vreme, vrime je opraštanja. Opraštamo se od Tebe, dragi naš Miljenko. Neka Ti je laka bosanska zemlja.
Vozdra,
generacija maturanata II. Gimnazije 64.-68.

- 11:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.04.2013., petak

X - Faktor...

X- Faktor...

Jutros sam se probudila s cigaretom u ruci. Bolje cigareta u ruci nego galeb na grani. Onaj gore, malo, malo pa te posere da prostite. Dobro nije to ništa novo. To nam se događa svakodnevno. Sinoć Split je uživao u svojoj realnosti na novootvorenoj „Zapadnoj obali“. Bilo je ića i pića. Bilo je i prenosivih kabina WC-a, TOI, TOI. Onaj moderni otvoren pred prošle izbore na Matejušci je u pola razvaljen. Umalo da ne zaboravim bilo je i pisme; Oliver, je Ban, „Diktatori“, ex „Daleka obala“, „Zapadna obala“, te neizbježni moderator fešte, poteštat Željko Kerum.
Ma što govorili o njemu, čovjek zna što su mediji. Ili bar zna tko zna o medijima pa ih uspješno koristi. I što je najvažnije čouk ima plan. Svaki dan je na TV-u, prvi program, drugi, na privatnim elektronskim medijima. Ne možeš ga izbaciti iz štampe. Šik je vamo, šik je tamo. Što bi Komižani rekli; puj vamo, puj tamo. Naizgled sve džaba. Jedan davnošnji gradonačelnik mog Sarajeva vozeći se s jedne fešte na drugu nakon naglog kočenja auta glavom se zabio u staklo. Vozač se pravdao komentarom; - Žaba! Umalo da zgazim žabu. Gradonačelniku je ostao samo komentar; - Đe? Đe je džaba?
Ništa nije džaba. Sve je s razlogom i sve će to narod platiti.
Na drugoj strani na kraju nove stare Rive u podrumima cara Dioklecijana, SDP-ovci u tamnim odijelima s Kotromanovićem na čelu papali su. Moli s Bača, Zaninović kandidat za poteštata je u isto vrijeme na Matejušci dijelio listiće. HDZ-ovca Vjeku nitko nije vidio. Ni Baldasara. Ni Pticu Trkačicu.
„Pametan grad“...
Džaba, faks, džaba diploma, tri jezika, ako nema X - Faktora.

Pouka basne o izboru poteštata Splita; četiri godine u oporbi je dovoljno pametnom da se spremi za pobjedu. Ovima danas, neće biti dovoljno ni narednih četiri...

Vrijeme, vreme, vrime je priznanja: Kerume, satrao si ih. I ONI će bježeći od Istoka šetati Tvojom i našom „Zapadnom obalom“.

- 12:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.04.2013., srijeda

Šupci...

Šupci...

Jutros sam se probudila s osmijehom. S novim zubima. Došlo je vrijeme za pokazati zube. Čisti kez. Dosta je okretanju guzice. Šupka. Problem naiđe, a mi mu okrenemo leđa. Zato me ne čudi što jučer u ordinaciji čitam u „Doktora“ pismo čitateljice N.N. (32.): - Draga „Saveta“, želim povećati guzicu. Kako? Odgovor uobičajen; - Može se iskoristiti sopstveno salo, može neka vrsta gela. Moj savjet je naguzi se bolje i češće. Okreni guzu malo partneru, malo susjedu, ne zaboravi šefa, a kad vidiš sve ove kandidate za šerifa u Gradu stani i vikni: - Pumpaj mali, pumpaj. Em je jeftinije, em ugodnije kad te hebu u guzicu, a ne u mozak.
Karamarko. Kara Marko HTV-om & kabelskom. Čuj; - U prvom kvartalu je nula stranih investicija!!! Ni drugi ne zaostaju za njim. Ako je ovaj prvi, etalon za karanje, Kerum mu dođe GK, giga Kara.- On je šik, kako za njega reče Ivo Pogorelić pri susretu u HNK u Splitu nakon koncerta. Zna Ivo prepoznati veličinu. I Kerum je prepoznao Lisztov briljantni Mefisto valcer br. 1 kao i Chopinov Nocturno u c – molu br. 1. u Ivinoj izvedbi, kako piše u SD-i kritičar, Tonči Šitin.
Biračko tijelo Splita zapanjio je naprotiv podatak da je u grad dopremljen samo za ovu izuzetnu koncertnu večer klavir „Steinway„ težak nevjerojatnih 105.000 eura.
Sutra će Grad zapanjiti svečano otvaranje Zapadne obale, Obala kralja Branimira, obala (GK) giga Keruma. Pjevat će Oliver & Ban. Bit će ića & pića. Sve je besplatno. Mukte.
Guzice će biti site.
Tko te pita za zube. Guzice su važne. Šupci. - Jel ovo dobro, predsjedniče?!

Vrijeme, vreme, vrime prolazi. Samo je glupost vječna.
I Hajduk. Svi smo MI guzice. Manji ili veći šupci...

- 09:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.04.2013., petak

Ćićo...

Ćićo...
Jutros sam se probudila. Dora nije. „Dorin dnevnik“ je ostao prazan. „Teletina“, „Ajme meni“, bez komentara...
Otac, Đermano Ćićo Senjanović, moja generacija, novinar, piciginaš, dobri duh Hrvatske, nije se digao iz kreveta. Ostao je spavati & sanjati lijepe snove glede & unatoč jave koja ne obećava ništa dobro.
„Feral“ gori, kao nekada na Pjaci...
Ovoga puta u znak sjećanja na Ćiću.
Gori sjećanje na neponovljivog Ćiću. Na "Dorin dnevnik". Na nesalomljivi duh, na nadu da balun piciginaša na Bačama neće zaboraviti ruku našeg Ćiće.
Ćićo, Oče Dore, „Teletine“, veliki zidaru „Feral Tribune“, „Ajme meni“, mirno spavaj...
Nesalomljivi duh slobodarske Hrvatske kakav je izvirao iz pera i olovke našeg Ćiće i danas će biti prisutan na Bačama.
Balun živi vječno.
Ćićo & Dora, također.

Vrijeme, vreme, vrime je kada srce kaže: - Ne mogu više!

"Dorin dnevnik
Jutros sam se probudila kontroliranog porijekla. U naručju sam imala rodoslovlje dugo nekoliko stoljeća, a onda još i par vjekova, jer su moji preci iz budizma prešli na tramvaj. Kako onda još nije bilo struje, to su oni dosta pješačili, jer nije bilo ni tramvaja. U stvari, bio je jedan tramvaj kojeg su svi zvali Čežnja. Po tom je tramvaju Josipa Lisac dobila ime. Onda se ona upisala u izviđače, i od tada joj se gubi svaki trag. Kasnije se, negdje početkom 60-ih pojavila jedna druga Josipa Lisac. U Virovitici. Ona je bila poštarica. Ali je bila dosta nespretna. Pa bi puno pisama pogubila. Stavila bi ih pred zid i pucala bi u njih. A neke je i vješala. Tako su primaoci često dobivali pisma s rupom ili sa štipaljkom. Jedna se štipaljka žalila direkciji Pošte, i dobila je dobru odštetu. Onda je to uložila u dionice Plive, a malo nakon toga su je našli zakačenu za konop. Visila je ušima prema gore.
Tako je u Žrnovnici jedna gospođa mijenjala blisku rodbinu za marke, i kad joj je ponestalo rodbine, molila je susjede da oni uđu u taj biznis. Susjedi su je pitali da koliki je njihov dio, a ona im je rekla: “O dio mio, kakav dio?! Pa vaš je dio nešto najveće, nešto najljepše šta se može zamislit. O, dio! Mio! Jesi li vidio?!” Onda su se oni polakomili i odlazili su u razmjenu. Tako bi oni dobili novo mjesto boravka, a gospođa je dobivala marke. I ko zna dokad bi to išlo da se jednog dana nije pobunilo mjesto boravka. Pitalo je gospođu: “Oprostite, ali šta ja imam od toga?” Nikad nitko nije gospođu vidio tako ljutu. Zacrvenila se, kršila prste, čupala kosu, ali marke i objašnjenja nije dala.
E, tu se vidi snaga karaktera.
DORA "- Ćićo

- 11:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.