U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,-ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Jutros sam se probudila na dijalektu bez titla. Sinoć sam gledala „Otvoreno“ i reakciju uglednika na opomenu RTL-u zbog izostavljanja titla u filmu „Žikina dinastija“ oliga prijevoda srpskog na hrvatski. Boli glava. Ustašluku nikad kraja. I onda se čudimo što sjekirče završava u Novom Sadu na autu iz Glavaševog grada Osijeka koji nikada neće biti Osek.
Tuga...Budalama nikada dosta. Meni je sinoć bilo i previše. Tu ni Europa ne mre pomoći.
Svaku noć pred spavanje kažem sebi; -Dragi Bože, oslobodi me titla, što bi Hrvati rekli:...-Ne mrem naći prijevod, jer me hebe tijek događaja...
Zato smo mi ne nathebivi. Obama će dobiti lički pletivi nakurnjak za nježnika svog, XXL. Kad već hebe Svijet, nek to radi s hrvatskim pakungom.
Mi ionako sami sebe hebemo u mozak. S obzirom na količinu sive mase to i nije kakav coitus. Hloverka, deder, titluj...
Vrijeme, vreme, vrime je titlovanja. Druže Tito, mi smo skrenuli s Tvog puta.
Dobro došli na YouTube!
Predloženi jezik (vaše smo postavke tako postavili): Hrvatski
Da biste promijenili postavke jezika, upotrijebite veze u podnožju na dnu stranice.
Kliknite "U redu" da biste prihvatili ovu postavku ili kliknite "Odustani" da biste stranicu pogledali na engleskom.
Prijevod : Sly Stallone!
{1112}{1230}Bugs Life
{1500}{1625}Život Buba
{3066}{3130}Ne, ne, ne. Oh, ne. Oh, ne.
{3134}{3196}Izgubio sam se! Gdje je put?
{3200}{3250}Samo je nestao.|Što da radim? Što da radim?
{3254}{3295}- Pomoć!|- Ovdje ćemo ostati zauvijek!
{3299}{3363}Bez panike. Bez panike!
{3366}{3448}Mi smo profesionalci.|Sada, samo polako.
{3452}{3502}Obići ćemo list.
{3506}{3572}O-Obići list??|M-Mislim da to neće ići.
{3576}{3666}O gluposti. Ovo je ništa|prema oluji ljeta "93.
{3670}{3744}To je to. To je to. Dobro!
{3748}{3849}Dobro ideš, jako dobro!|Tako je. Tako je!
{3853}{3904}Gledaj me u oči.|Ne gledaj okolo.
{3908}{4001}- I evo staza je tu.|- Hvala. Hvala, g-dine SoiI.
{4005}{4074}Dobro obavljeno - svi!
{4078}{4134}O, skoro pa zastoj g-dine SoiI.
{4138}{4216}- Trebamo li obavijestiti kraljicu?|- Mislim da je ne trebamo smetati.
{4220}{4307}Ionako je umorna trenirajući|svoju kćer.
.... ... Kita... Jutros sam se probudila s poklonom. I sa osmijehom mog Tukca. U ruci je držao novu SD-u s bomba naslovnicom: „Dalmacija dobiva superpolicajca Nenada KITU“.
Hvala Bogu da i mi dobijemo nešto. Vrijeme je da se odmorim od silnog davanja, turanja na ovom blogu ( turimtikitu.blog.hr...). Dok podijeljena Dalmacja u isto vrijeme slavi i oplakuje rezultate referenduma ( 66% ZA, 33% PROTIV), Lumbarda mjesto udaljeno 4. km od Korčule ( Korkyra Melaina), izvorište čuvenog vina „Grk“, prozvano je zbog odluke mještana koji su rekli sa 56% NE, Europi. Načelnik Lumbarde ima objašnjenje za takvu odluku mještana koji žive od turizma i turista iz te i takve Europe.-„ Možda ljudi nisu imali dovoljno informacija, a možda je bila bojazan od onoga što su čuli od turista koji nam dolaze iz zemalja EU-a, jer turizam je ovdje glavna djelatnost, a situacija u EU-u nije ista danas i prije deset godina“- kaže načelnik Radovan.
Ja ih ne optužujem, jer netko tko sadi lozu i pravi vino Grk, te živi na otoku s imenom na grčkom „Crna Korčula“, mora se osječati kao dužnik ,Grk.
Na žalost, ali i moju sreću 1971. sam na vrijeme svoju veliku ljubav prema tom otoku zamijenila sa Visom & Komižom. Otjerali su me „praksisovci“ & nacionalistička otočna euforija. Očigledno evolucija ih je zaobišla. E, moj Darvine...
Ža mi je Bilinog žala, Pržine, Lumbarde, stotinu jednog stepenika na Sv. Antonu, Korčule, Žrnova, Čare, Prigradice, Blata, Vela Luke i mog plivališta KPK-a...
Ništa zato. Tko ima Kitu mora se osjećati ponosnim.
Kita je naša budućnost. Sretnicima i Europa.
Vrijeme, vreme, vrime je redikula. Ne idite u Europu, ostanite ovdje. Nitko vas neće hebati kao ovi naši. Mi smo kitini, Kita je naš!
Jutros sam se probudila zabrinuta. Što će biti s mirovinama Kajina & Abela iz Osijeka ako na referendumu većina, Europi kaže; NE! Što će biti s onima koji budu ZA? Hoće li to biti njihov Bleiburg? Goli otok? Nema Tita. Nema Staljina...
Ima samo dilema oli dvojba; kako se hebati, a da nam ne uđe?!
Pametni, nemaju taj problem. Na pitanje: jesu li ZA ili NE, pametni odgovaraju; DA!
Nisu oni tamo neki štupido, idioti...
Oni znaju...
Vrijeme, vreme, vrime je pametnom reći da je glup, glupom da je pametan.
Jutros sam se probudila puna revolta ka klozetska školjka saborskih govana. Rodila Majka Eva, Kajina & onoga drugoga čije ime Srbi iz Osijeka ne žele ni danas izreći.
Njima dvojcu bez kormilara je Hrvatska ono što meni nikada neće biti, ljubičasta krava, krava muzara. Kada netko danas netkomu kaže :
-Kurva, pitanje je samo koliko košta?!
Svi imamo cijenu. Šeks 1.200 kuna, Kajin??? Ne bitan je...
Bitno je da Hrvati konačnu progledaju i shvate tko ih hebe U zdrav mozak.
Jebe mi se za ovakve hrvatine & ovakvu zemju od nečastivih.
Mislila sam ići s njima U Europu, ovako ću ići sama ili s Tukcem. Za svoje pare...
Nisam ni ja štupido, mona, bogec, srednjoškolac iz vukojebine...
Mamu ti, jarac nategao...
Smeće čipirano...
Jutros sam se probudila s priličnom dozom straha. Krajičkom oka provjerila sam zidni kalendar. Petak, pa još trinaesti. Može li gore od dana prije? Može, ali ne mora. Nakon sedam godina poslovne suradnje telefonom mi je poručeno kako nema ništa od novog ugovora. Ništa; dopis, mail, SMS, samo jedan telefonski poziv, moram priznati od drage i korektne osobe. Jel moglo drugačije? Moglo je. Ali to ne ovisi o odluci te osobe, radi se o hijerarhiji i pravilima koje je trebalo provesti u djelo. Nisam ljuta, ali mi je žao što se to dogodilo dan ranije. Dan uoči petka 13.-ga. Bilo bi mi lakše...Vadila bih se na baksuzni dan. No, što je tu je. Iza svakoga dana dolazi novi ako imaš sreće dočekati ga. Petak je donio susret s trajektom „Bartol Kašić“ i dvoipol satnu plovidbu do Visa. Nekada poznat kao Coto, šepajući „Vuk Karađić“, danas „Bartol Kašić“, unatoč promjenama u društvu, zadržao je svoju čuvenu sporost. Na brodu ne mogu prepoznati niti jedno lice iz Komiže. Na cijelom vaporu ni riči komiške.
-A, co? Ca ti je? Ca te muci?
Vozači kombija, dostavljači paketa i robe, kajkaju, ćakaju, bake oli none dozivaju „decu“, bauštelci se čude što“ ba njiha nejma više“, ovi od Muća i Ogorja obećavaju familiji da će im „utrat put do rađe“ na otoku. Od Europejaca; Engleza, Francuza, novih gospodara nekretnina, otočne zemje i vinograda ni glasa. Ni u tragovima ih nema...
Sa prevoja i crkve Sv. Mihovila otvara se pogled na Komišku valu, put otoka; Biševa, Brusnika i Sveca. Za lijepa vremena ni Jabuka nije daleko pa ni talijanska obala.
Ah, koja vala, „ Moja vala“ tako lipo opisana stihovima kalafota Pepe Božanića...
Sretna sam. U isto vrijeme srećna. Sritna. Zoc? Zato što sam na svom otoku...Škoju...
Visu. Komiži. Kako malo triba.Treba...
Skoro sam zaboravila na one lopove iz Splita, Zagreba, Makarske, Sinja, „Credo banke“, obespravljene iz Staklenika u Kaštelima, Adriachema, Željezare, Dalmacijavina, Trimota, SMS-a, Dalmatinke,Trilja, Sinja, Pučišća, Diokoma, Neptuna iz Komiže, t-coma... Koma. Najtragičnije, dosta njih osobno poznajem...
Jednostavno, ne želim gledati iza sebe. Gledam naprijed, prema pučini, horizontu, suncu koje zapada, gledam otoke, tražim drugu obalu, gledam u smjeru Europe...
Jugo u zraku. Donosi smrad. Kišu. Ružna sjećanja. Bura, čist zrak. Radost.
Poslije svega dolazi novo jutro, lijepo vreme, vrijeme, lipo vrime...
Otoče moj...
Otoče mira. Otoče sreće. Sriće...
Vis. Komiža. Komiza moja...Templuz...
Ima izać... Jutros sam se probudila diplomatski raspoložena. Šupcima neću u lice reći što mislim o njima. Papke ću zaobići u širokom luku. Pametne neću registrirati. Da bi ih našla morala bih trknuti do susjeda u Trst, Graz, Wienu, Brussel...Pokušat ću preskočiti Vedranu Rudan i njenu najnoviju kolumnu (http://www.rudan.info/eu-jebi-se/) posvećenu povijesnom NE! –EU koju će izreći 22. januara oli siječnja. Preko Pave Župan Rusković ću preći onako ovlaš mokrom krpom. Pokušat ću ekran na lap topu dovesti u red kad to nisam u stanju s njenim licem. Na fotošopiranu Vesnu Pusić samo ću na kratko baciti oko.
Počinjem sumnjati u svoju prosudbu lika & djela pojedinih ljudi. Točnije dama s putovnicom RH-a. Do jučer sam se zaklinjala u Vedranu Rudan, divila se Ruskovićki, isticala Pusićku. Danas, nakon njihovi svježih nastupa u medijima pokušavam naći odgovor na pitanje; što se to dogodilo više sa mnom, manje s njima.
Odavno ne idem do Trsta radi jeftinog francukog sira, vina iz Toscane, robice iz Govanija, na izložbe u Austriji, u Španjolsku kako to radi Vedrana Rudan. Ona ide. Ona zna kako je to živjeti u toj i takvoj Europi gdje štakori po domovima grizu starost Ujedinjene Europe i gdje Riječanke da bi preživjele u hrvatskoj zbilji peru guzice starcima svih 24 sata, pola mjeseca dok im ne dođe smjena... Ona se ježi Europe, ali ne i njihovog sira koji je jeftiniji 90 centi od našeg paškog jednako kvalitetnog. Šik je vidjeti Dalija u Veneciji, ali ne Murtića, Džamonju u Istri.
Da, neću o Rudanki, ONA je rekla sve u svojoj kolumni.
O Pavi Župan neću trošiti riječi. Ona je rekla ono što misli pola Hrvata što čim se probudi jednom nogom se nađe u moru, glavom u takuinu i porukom: - Gosti naši, šaljite pineze, ali ne dolazite na naše more. Australci, mladi s Novog Zelanda ne dolazite pijani, jer mi ne znamo što ćemo i s našim pijanicama. Europejci i Vi Balkanci, susjedi, zagađujete nam more, pišate u njega, jedete svoju spizu, manistru, čevape, burek, pome, pijete svoju vodu, pivo, beherovke, jebete naše po našim kućama...
Ostanite doma, nigdje vam neće biti tako dobro kao doma uz naše video pozdrave s našeg plavog Jadrana.
Pusićka je rekla sve što misli. Ona je u Brusselu. Ona je odavno u Europi i uskoro na europskoj plaći. Ja, Tukica ostala sam doma. Bez Europe, kao i većina ako bude pratila hrvatske dame. Okružena; Kerumima, Sekom & Bracom, Jadrankom nacionale, Linićem, Čaćićem, D. Marasovićem, s Bajom, Rošinima, Bebićima, Milinovićima & Milanovićima, Todorićima, Rajićima i strahom od Europe odlaziću po mirovinu u naše strane banke, vozit ću se cestama u rukama stranih koncesionara, telefonirati preko Vodafona, kititi jelku iz Danske, kupovati gorivo na mađarskim pumpama, gušiti se u ruskom gasu/ plinu, piti Evian vodu, odijevati u China shopu, okopavati njive u Ogorju, napasati posljednje ovce u Perušiću, pozdravljati s prstom U šupku i sjećati se velikih vođa i očeva naših naroda & nacionalnih manjina koji su nam omogućili ovaj divan van europski život.
Vrijeme, vreme, vrime je ulazaka-izlazaka. Imal* tko ući? Osim pijanih...Ima izać*...
... Naivka... Jutros sam se probudila s izrazom lica naivke. Naivna se rodila, naivno odrasla, naivno život živim. Po zidovima stana držim reprinte naivaca, Hlebinaca.
Godine prolaze, a o njima, Hlebincima sve manje čujem. Kao jedinu vezu s njima držim pogledom na njihove uratke po zidovima stana. Vežu me i vrle prije, kada umjesto suvislog odgovora na postavljeno pitanje tipa;
- Kuda ide, Hrvatska? suočim se sa njihovim protupitanjem:
- A, zar, negdje ide... Al* si Hlebinka! Koja naiva...
-Je bila Ja, Hlebinka, oli ne, jedno je sigurno ne mre se od mene naivkom praviti cijeli život.
Gledam Linića, slušam Čaćića, ne mirišem, Milanovića...Piškili bi, kakili bi...
Dojam je da nisu svjesni kašete brokava u koju su upali. Trojac otvara front prema narodu ne shvatajući kako su unaprijed osuđeni na poraz. Kao da se ponavlja Račan. Račanizam...
Najavljuju veće poreze, rast PDV-a, porez na naslijeđene nekretnine, a o novostečenim oligarsima ne govore ni riječi.
Jučer jedno, danas drugo. O sebi ništa. O nezaposlenim samo nešto ili ništa tek onako u prolazu, između dvije pressice.
Dobra volja, ali i znanje da se zemlja izvuče iz recesije ogleda se u prvim potezima koje će nova Vlast povlačiti. A, te poteze ne vidim.
Smanjivanje privilegiranih zastupničkih mirovina, preispitivanje privatizacije, poduzimanje rezova u državnoj administraciji, javnim poduzećima, smanjivanje plaća, tjeranje pravnih lica,investitora na prodaju stanova po jedino moguće prihvatljivim cijenama, nije im u prvom planu. Oslobađanje poduzetnika od prekomjernih davanja, stimuliranje zapošljavanja mladih, ali i starih, poticanje industrijalizacije, kontrola poticaja seljacima, parazitima Tuđmanistana, revizija invalida te mirovina „ne/borbenih“ domoljubnih Hrvata, socijale otpisanih iz Salonita, Adriachema, Željezare te inih firmi, zadača je koja traži hitro rješenje...
Umjesto svega toga, na redu je novi igrokaz u režiji drugih. Oni prvi čekaju na kiks novih redatelja kako bi ponovno iskočili na scenu. Teatar apsurda kod Hrvata je u modi. Do kada?!
Gdje su; Gubec beg, Čaruga, barun Trenk, šumari ?...pitam se ja naivno.
Baš sam naivka...
Vrijeme, vreme, vrime je za naivne. Vidi nježnika...
... Prvi dan... Jutros sam se probudila s prisjećanjem na dan prvi prvoga u Novoj godini. Kvartet tenisača je hrabro zagazio s druge strane mreže skupa sa prvim jutarnjim zracima. Deset sekundi pozdrava suncu. Sutra još deset sekundi. Tako mi je rekao bivši poslodavac kada me je pozvao da ga posjetim zadnjeg dana u staroj godini. Rado bih ga zaobišla ali nada da ću konačno dobiti dvije zaostale plaće koje mi duguje dvije godine bile su jak razlog da ne izbjegnem taj susret. Priča je bila kratka. Pouka također. Gazda reče kako je djelotvorno gledati u sunce. Svakim danom vrijeme gledanja u sunce treba produžavati za deset sekundi dok se ne dostigne 45.ta minuta i onda treba smanjivati vrijeme gledanja do 15. minuta dnevno. To je garancija zdravog života.
A, plaća? Tu gledanje u sunce ne pomaže. Gledanje u gazdu, također...
Ostale su mi Bače. I gledanje u sunce. I našu mladost, Tuđmanovu mladež... . . ..
Salsa party na pijesku prvoga dana prvoga mjeseca Nove godine.
Gledam ih & uživam. Plešu u ritmu mladosti. „Žbirac“ ne radi, ali kao da radi.
Oni su naša budućnost. Naša radost. Naše sunce...
Zato gledam u njih, u njihov čvrsti korak, u ritam života, u njihov pogled...
Pozdrav mladosti...
A, ni sunce nije za odbaciti... .
Vrijeme, vreme, vrime je pozdrava; Zdravi & veseli bili! .. . .
. . .. . Jutros sam se probudila s pozivnicom u ruci za blagdansko druženje Eko-piciginaša s Bača uz prikaz filmova s promocija u Beogradu i Kotoru monografije „Bačvice Raj na zemlji“. Pozivnicu sam držala čvrsto iako je od samog druženja prošla čitava noć. Nisam otišla, ali izvješće o druženju nije me mimoišlo.
Knjižnica „Marko Marulić“, ex Depandans, doslovno je bila krcata zaljubljencima u čuveno splitsko kupalište Bače. Prostor je bio mali da primi sve one kojima Bačvice nešto znače ili im ispunjavaju najdraže kutke kolektivne memorije na prve korake na pijesku, kanticu i lopaticu, prve odlaske na kupanje s Didom i Nonom, prve ljubavi, prve umirovljeničke dane...
Bili su svi koji trebaju biti. Osim mene. Moj problem. Jednostavno, zasićena sam masovkama... Pun mi je qua...
Nedostajao je samo Tolja kroničar Splita i jedan od autora monografije čiji tekstovi krase bogato uređene stranice knjige. Zadržan je na Lovrincu. Nije bilo ni sve prisutne, posvaduše, blogerke Luki u pratnji vjerne frendice Goldi. Novi zastupnik u Saboru, Braco, Kerum bio je samo u naznakama u „zagrljaju“ svog biografa i filmađije Ante Kuštre. Gradonačelniku je teško ići na Istok Splita. Pogotovu u Raj. U isto vrijeme dok je fešta trajala Kerum je viđen na Zapadu grada ispred hotela Marjan kako šeta u društvu Seke, Nevenke Bečić. Nad gradom u Sumrak, lebdila je sjena prvog „vlakovođe“ Franje Tuđmana. Grad će naredne godine biti bogatiji za „brdo“ spomenika. Bit će ih više nego vješala s rasvjetnim tijelima duž Rive. Spomenik ljudskoj gluposti je na čekanju.
I Miljenko Smoje je na čekanju.
Svi nešto čekaju. SDP je dočekao Vlast. Rogovi onemoćalog bika zvanog „Hrvatska“ su u njihovim rukama. Toreadori su protjerani iz španjolskih arena, kod nas dobro dočekani. Linić, Čačić, Pusić...mašu mačetama, kopljima, rigaju vatru riječi i prijetnji.
Porezi, porezi, nameti, nameti, Rajo idu.
I nitko ne bi riječ rekao protiv kada bi čuo;
odričemo se neprimjernih zastupničkih mirovina, odričemo se beneficija, idemo u otvaranje novih radnih mjesta, idemo otvarati perspektivu našoj mladosti, makar se ona zvala mladež...
Pameti nikada dosta...
Ni, meni Bača... Branko, Zdene, Antiša, Drago, profesor Veršić, oprostit će mi zbog „neopravdanog“ izostanka s druženja piciginaša.
Nekada je dobro stati na balun & razmisliti:- Kuda, s kim & kako krenuti?!
Vrijeme, vreme, vrime je za razmisliti. Hebo pamet! Zdravi & veseli bili .
Stanje Uma...Sranje Uma... Jutros sam se probudila grintava. Bura je odnijela dogovor za partiju tenisa.
Nije se smirila do podne kad je picigin bio po plovidbenom redu. Ništa ni od njega.
Uz rogačicu sa Šolte i uz prošek svi minusi su izbrisani...
Ali, uvijek ima ali... Uz visoko podignutu čašu; Zdravlju & veselju, odletio je pogled na zid kupališta Bačvice. Novootkriveni „Zid sranja“, pun lista „nepočudnih imena“, tjeralica sa slikom, postao je Oglasnik s otvorenim pozivom na njihov linč... Božić u Splitu nije mogao proći bez tragova novokomponiranog „humora“, bolje reći grafita na Bačvicama punim mržnje prema ljudima koji se po nećemo razlikuju od drugih; bilo po „krvnim zrncima“, po imenu, ili po intelektualnoj dominaciji...
Od nekada čuvenog urbanog humora fetivih Splićana „ispisanog“ u ćakuli na Pjaci, Rivi, u listovima „Pomet“ i „Feral Tribune“, ostalo je danas samo smeće, hrpa ispisanih grafita, pogrdnih poruka upućenih do prekjučer na račun Mesića, jučer, Zoranu Šprajcu te noćas vodećim kolumnistima EPH; Jergoviću,Tomiću, Dežuloviću, Pavičiću, Beškeru, Butkoviću, Gallu... ....
Poznati rukopis nepoznatog autora grafita osim ovoga mjesta već odavno krasi zidove Peškarije kojim se vrijeđa nekadašnja oporba, a sadašnja vlast. Grad mjesecima ništa ne čini da se uklone „svastike“, „Srbi skinu s vrba“ sa zidova u Varoši, Firulama, „četnici“ sa Bačvica...
Izgleda kao da Split Ulazi u 91., 92.- u, a ne u 2012.-u godinu prethodnicu vremena ulaska Hrvatske U Europsku Uniju...
Za Novu godinu & nove odnose ne spremni su U Splitu...
Stanje Uma.
Stanje sranja...
Vrijeme, vreme, vrime je reći; Adio pameti!Sretna Vam Nova 2012! (1942!)
(* U spomen na građansku obitelj protjeranu iz Splita 92. koja je našla svoj mir u Irskoj, Welsu, Banja Luci te na Lovrincu).
